В августе 2020 года, в одном из крупнейших хорватских медиа, журнале NACIONAL, вышло мое интервью с журналистом Кристиной Олуич (Kristina Olujić). Мы познакомились с Кристиной во время моей поездки в Хорватию зимой 2020 года с целью посещения ретроспективной выставки группы "Земля". Заочно мы знали друг о друге уже некоторое время (у нас общие друзья). Кристина периодически пишет на темы связанные с хорватским наивным искусством - много писала об очень непростой сегодняшней ситуации вокруг Музея наивного искусства в Загребе, брала интервью у Владимира Црнковича, Мийо Ковачича и, вот, предложила сделать интервью со мной. Я с удовольствием откликнулся на это предложение, Кристина пишет очень хорошо и профессионально. Тем более, в нынешней ситуации фактического закрытия границ из-за коронавируса, это замечательная возможность поддерживать культурные связи.
В интервью я рассказываю о себе, когда и как впервые увидел эти картины, с какими художниками познакомился и как дальше развивались наши отношения. Рассказываю о выставках в России и что значит для меня собирание хорватского наива. Мне кажется, материал получился интересным.
Спасибо огромное Кристине Олуич Kristina Olujić и журналу NACIONAL!
VLADIMIR TEMKIN
Kako je ruski poduzetnik
postao najveći kolekcionar hrvatske naive
16.
08. 2020. 15:59
Autor:
Kristina Olujić
Kad je Vladimir Temkin prije dva desetljeća u
Rusiji kod prijatelja vidio monografiju Ivana Generalića, slavnog slikara
hrvatske naive, počeo se interesirati za tu umjetnost. Danas u svojoj kolekciji
ima velik broj slika naive a Temkinu se može zahvaliti i to što je ‘Jama’ Mije
Kovačića vraćena kući nakon što je ukradena prije 25 godina
Dok se Ministarstvo kulture krajnje neodgovorno ponaša
prema Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti kojem je namijenilo novu zgradu koja
će navodno biti gotova 2023., a do tada će taj važni hrvatski muzej biti
zatvoren i nestati s tržišta, u Rusiji postoji jedan atipični kolekcionar koji
skuplja slike isključivo vezane uz hrvatsku naivu. On je itekako svjestan u kojoj
je mjeri naiva važan dio hrvatske i svjetske kulturne baštine.
VLADIMIR TEMKIN ŽIVI U
NEREHTI, gradu na rijeci
Volgi od 20.000 stanovnika koji se nalazi 350 kilometara sjeverno od Moskve. Danas
posjeduje stotinjak djela hrvatskih naivnih umjetnika, među kojima ima puno
klasika prve i druge generacije Hlebinske škole pa su mu tako omiljeni „naivci“
Ivan Generalić, Mijo Kovačić i Ivan Večenaj, autori koji spadaju u vrh hrvatske
naive, grane moderne umjetnosti čija se popularnost uvelike prelila izvan
granica Hrvatske i tadašnje Jugoslavije. Poduzetnik i kolekcionar Vladimir
Temkin prvu izložbu hrvatske naive organizirao je u Rusiji 2010., kada je imao
tridesetak slika, a do danas je organizirao 10 velikih izložbenih projekata tog
tipa koje su ostvarile ogroman uspjeh kod publike od Moskve, preko
Ekaterinburga do Jaroslavlja. U Hrvatsku dolazi barem dvaput godišnje, nije mu
problem ni prevaliti taj put autom, a zadnji put je došao u siječnju ove godine
samo zato da bi posjetio izložbu o grupi „Zemlja“ koja je do početka ožujka
bila postavljena u Galeriji Klovićevi Dvori. Sada zbog situacije s
koronavirusom još ne zna hoće li doći na proljeće u Hrvatsku kako je planirao.
Umjetnost ga je zanimala od
školskih dana, u SSSR-u se amaterski bavio slikarstvom
te je radio poslove vezane uz umjetnost i kulturu. Samouk je i volio se
izražavati slikarstvom, ali kada je došlo do društvenih promjena i
raspada SSSR-a, trebali su mu čvrsti prihodi da može uzdržavati
obitelj i počeo se baviti poduzetništvom.
PITAMO GA ODAKLE FASCINACIJA hrvatskom naivom i kako
je do toga došlo:
„Možemo reći da to jest i nije bilo slučajno s obzirom
na moj interes za umjetnost. Prije 20 godina u Rusiji sam kod prijatelja vidio
monografiju Ivana Generalića, vjerojatno najpoznatijeg slikara hrvatske naive i
ono što sam vidio na mene je ostavilo jak dojam. Prvi put sam Hrvatsku
turistički posjetio 2008. Otišao sam u Hrvatski muzej naivne umjetnosti i pomno
razgledao njihov postav. Tada još nisam znao ništa o fenomenu hrvatske naive i
tehnici slikanja na staklu. To mi se učinilo vrlo zanimljivim. Godinu dana
kasnije bio sam na moru u Hrvatskoj i u jednoj galeriji kupio prvu sliku uopće,
rad Marije Peti-Božić. Odlučio sam 2010. doći opet u Hrvatsku i potražiti
slikare. Od velikana su bili živi Ivan Večenaj i Martin Mehkek, baš kao i Mijo
Kovačić koji je i danas živ i ima 85 godina. Za mene je to i dalje bio izlet u
nepoznato jer u Rusiji se surfajući po internetu nije moglo pronaći puno
informacija o hrvatskoj naivi. Polako sam skupljao slike i dosta sam čitao o
hrvatskoj naivi. Imam doma veliku biblioteku, čitao sam i vašeg velikog
povjesničara umjetnosti Grgu Gamulina i sve do čega sam mogao doći. Mislim da
sve veće monografije sada imam i sada kupujem neke stare kataloge.“
KAD JE PRVI PUT došao kod Mije Kovačića u Gornju
Šumu prije deset godina, nije imao hrabrosti pokucati mu na vrata pa je otišao
nakon što je proveo 10 minuta ispred kuće
KAKO KAŽE, KADA JE PRVI PUT
DOŠAO u Gornju
Šumu kod Mije Kovačića, nije imao hrabrosti da velikom slikaru pokuca na vrata:
„Bio sam neko kraće vrijeme pred vratima i onda sam
otišao. Tada sam još, prije 10 godina, dosta loše govorio hrvatski, a on je za
mene bio veliki slikar i osjećao sam golemo strahopoštovanje prema njemu.
Kasnije sam se ohrabrio, ali naš prvi kontakt bio je dosta težak, Mijo Kovačić
ne voli puno govoriti. Kada me pozvao u svoj atelje ugledao sam kip njega,
naime, netko ga je napravio i poklonio mu. Osjećao sam se malo čudno u toj
atmosferi. Sljedeći put kada sam ga vidio u društvu Večenaja rekao je da
slobodno dođem kod njega kad god želim. Tako je počelo naše druženje. Svaki put
kada dođem u Hrvatsku odem kod njega i njegove obitelji, popričamo, popijem
vino, ispričam im kako je bilo u Rusiji s mojim izložbama o hrvatskoj naivi i
darujem im neki katalog. Kupio sam dvije njegove slike. Ne samo da se može reći
da smo prijatelji, nego mi je Mijo Kovačić poput oca. I moj je otac, naime, bio
rođen 1935. On je sjajna osoba, ne voli puno pričati o slikarstvu pa pričamo o
svakodnevnim stvarima. Dosta je skroman, njegov nastup ne odaje da je jedini
živući klasik hrvatske naive, ali zna da vrijedi. S obzirom na to da živi na
selu, ostao je u nekom smislu obični čovjek sa sela, iako su njegove slike sve
samo ne obične, pune su fantastičnog. No definitivno se po osobnosti razlikuje
od akademskog slikara ili od nekoga tko živi u gradu.“
Vrijednost svoje kolekcije procijenio je na 100.000
eura. Kaže da radi samo s državnim institucijama, posebice s dva muzeja naive
koja postoje u Rusiji, iako nema ništa protiv privatnih galerija. Naravno, ne
prodaje svoje slike, ali ih rado posuđuje pa ga često kontaktiraju stručnjaci.
U stručnim ga krugovima svi znaju i jedini je kolekcionar isključivo hrvatske
naive u Rusiji, ako ne i puno šire. I u Hrvatskoj ga znaju, kaže, u stručnim
krugovima, a poznaje osobno i puno slikara iz Podravine.
Za rusku naivu kaže da se ne može, kada je riječ o
kvaliteti i virtuoznosti u tehnici, usporediti s hrvatskom. Po njegovu je
mišljenju naivna umjetnost u Rusiji uglavnom amaterska i time se bave stariji
ljudi u mirovini, iako navodi Pavela Leonova i Elenu Volkovu kao primjere
dobrih slikara ruske naive.
SVAKI DAN UŽIVA, OPISUJE, U
NAIVI. Slike se
nalaze u njegovu uredu, depoima i na zidu u kući.
„Ne prođe ni jedan dan a da ne uživam u tome i ne
pročitam nešto o tome, to je bolja polovica mog života. U 30 godina rada
izgorio sam na poslu, nije mi ostalo snage pa je naiva nešto što je isključivo
‘za moju dušu’. I danas radim kao poduzetnik pet dana u tjednu, ali imam i
druge koji su zaposleni kod mene pa mogu bez problema otići u Hrvatsku na mjesec
i pol dana. Teško mi je biti stalno kod kuće, naviknut sam putovati u Hrvatsku
u proljeće i na jesen. Naiva mi je dala dodatni smisao u životu, iako volim i
knjige i glazbu, pa i onu hrvatsku. Zahvaljujući naivi naučio sam hrvatski
jezik i upoznao se s novom kulturom, razvio brojna poznanstva i prijateljstva.
Jako volim Hrvatsku i osjećam se kao da je to moja druga, izabrana domovina. U
kući nemam televiziju, ali svako jutro supruga i ja slušamo hrvatski radio dok
doručkujemo, cijeli dan se vrti Radio Sljeme, zanimaju nas sve novosti iz
zemlje. I moja je supruga naučila hrvatski. Imam i svoj blog na ruskom koji se
zove ‘Čudo hrvatske naive’, tamo ima informacija o izložbama i događanjima,
podataka o slikarima i drugih zanimljivosti. Dosta ljudi to pročita, uglavnom
Rusa, ali i Ukrajinaca i Amerikanaca.“
KAKVE JOŠ USPOMENE IMA na boravke u Hrvatskoj?
„Pa, evo, u siječnju me oduševila izložba o grupi
‘Zemlja’, svaka čast organizatorima, izbor slika bio je odličan. Teško mi je
pronaći slike Krste Hegedušića, osnivača ‘Zemlje’, imam samo njegov dosta dobar
crtež iz 1937. na kojem su motivi Hlebina. Večenaj je bio dobra osoba s kojom
sam vodio zanimljive razgovore. Vidio sam ga možda pet puta. Bio je elokventan
i lucidan do zadnjega dana. Ispirao sam zlato na Dravi s Draženom Tetecom,
mladim slikarom četvrte generacije Hlebinske škole koji mi je jedini zanimljiv
iz te generacije. Inače, u mojoj su kolekciji samo djela autora Hlebinske škole
pa nema Rabuzina i Skurjenija. Često se govori da je došlo do hiperprodukcije u
naivi i komercijalizacije te umjetnosti, ali recite mi u kojoj grani slikarstva
to nije bio slučaj? Naiva nije iznimka, to se uvijek dogodi. Na slike mladog
Dražena Teteca dobivam dobre reakcije i svaka njegova slika ima svoju priču.
Mene zanima kada izložim slike na izložbi prikazati u kojem smjeru je otišla
Hlebinska škola. Svi su počeli pod velikim utjecajem Generalića i drugih, a
kasnije su našli svoj izraz. To je jedna klasična škola koja je danas postala
nešto novo.“
Ima troje djece i petero unuka, ali njegove potomke,
kaže, ne zanima naiva. Svoju kolekciju, kada njega više neće biti, ne bi
prodao, nego bi ta djela dao ruskim muzejima. Već je dao neke slike muzejima u
Rusiji, a zaslužan je i za to što se ukradena slika Mije Kovačića „Jama“ nakon
25 godina vratila u Hrvatsku, u hlebinsku Galeriju naivne umjetnosti.
„Stalno gledam ima li na Njuškalu kakvih dobrih slika
naivnih umjetnika i jednom sam ugledao sliku Mije Kovačića ‘Jama’. Znao sam
priču o toj slici, da je ukradena i da je to remek-djelo koje je kritika visoko
cijenila. Naslikana je 1974., a bila je procijenjena na 50.000 eura. Dosta dugo
su je tražili nakon što je 1994. ukradena. Kada sam vidio taj oglas bio sam u
Hrvatskoj, bio je petak kasno navečer. Rano ujutro nazvao sam Galeriju naivne
umjetnosti u Hlebinama, zagrebačku Galeriju Mijo Kovačić i Zakladu Mijo
Kovačić. Otišao sam osobno u galeriju u Hlebinama, svi su bili jako uzbuđeni
oko toga. Sam sam procijenio da je šansa 95% da slika nije krivotvorina. U
nedjelju sam putovao u Rusiju, tri dana putovao sam autom i nisam znao ništa o
tome. Kada sam došao doma i otvorio društvene mreže dobio sam oduševljene
poruke da to je ta slika. Mijo Kovačić je potvrdio. Policija je otišla kod
čovjeka koji je stavio oglas na Njuškalo pa su ga pustili jer su ustanovili da
nije znao da je bila ukradena. Ne mislim da je pronalazak slike moja velika
zasluga, samo treba biti pažljiv, a nekada čovjek mora imati i sreće.“
PRVU IZLOŽBU HRVATSKE NAIVE Temkin je organizirao
u Rusiji 2010., kada je imao tridesetak slika, a do danas je organizirao deset
velikih izložbenih projekata u toj zemlji
Kako kaže, stalno traži nove slike, najviše ga
zanimaju slika njegovih najdražih slikara Ivana Generalića, Mije Kovačića i
Ivana Večenaja, a ne bi imao ništa protiv ni da u kolekciji ima pokoji rad
Krste Hegedušića, osnivača likovne grupe „Zemlja“ i akademskog slikara koji je
samouke seljake i potaknuo na traženje svog autohtonog slikarskog izraza koji
je kasnije proslavio Hrvatsku u svijetu.
U ČEMU SVE PRONALAZI NAIVU, što ga sve asocira na
njegov omiljeni slikarski pravac?
„Svugdje vidim naivu, i u prirodi i u svakodnevnom
životu. U naivi ima fantastike, komičnog, teškog i ozbiljnog. Puno toga se može
vidjeti u prirodi što direktno asocira na neke slike naivnih umjetnika. Kada
sam prije desetak godina prvi put došao u Hrvatsku bilo je proljeće, procvalo
je prvo cvijeće i imao sam osjećaj da gledam sliku Ivana Lackovića. Rekao sam
supruzi: ‘Pogledaj, isti Lacković, ništa tu nije izmišljeno.’ Jedne jeseni u
Hrvatskoj gledao sam zalazak sunca, sunce je osvijetlilo šumu i postala je
crvena. Ovaj put je supruga meni rekla: ‘Gledaj, to je ista crvena šuma koju je
naslikao Generalić na slici koju imaš.’ Puno toga takvoga vidim oko sebe.
Uvijek govorim posjetiteljima na izložbama da naivni umjetnici nikad ne
izmišljaju, oni možda samo malo dodaju neke detalje. Ali u osnovi to je stvarni
život i svijet oko nas. Uz to, te slike izgledaju posebno na staklu, na platnu
su boje ‘prigušenije’, a na staklu ‘ožive’ nekim novim životom. Posjetiteljima
na izložbama volim reći da sam sve što sam vidio na tim slikama vidio i u
Hrvatskoj. I vinograde i jelene u šumi i zeca i fazana i lisice i srne i
kestene i cvijeće i livadu i polja. Svako godišnje doba me asocira na naivu,
iako ja najviše volim jesen, a supruga proljeće.“
KONSTATIRAO JE DA
GA ŠOKIRA ODLUKA Ministarstva kulture da zatvori Hrvatski muzej naivne umjetnosti te
da manji dio slika iz tog muzeja bude trajna izložba u Galeriji Klovićevi dvori
dok se ne obnovi zgrada u Demetrovoj 18, gdje bi se HMNU trebao preseliti 2023. Prema njegovom mišljenju
ta je odluka čudna i neobjašnjiva jer muzej ne čine samo slike nego i osoblje
koje tamo radi i doprinosi kulturi s različitim projektima, knjigama i
monografijama. Volio bi, zaključio je Vladimir Temkin, pročitati u hrvatskim
medijima razgovor s ministricom kulture, a da može sam bi ju pitao voli li
hrvatsku naivu, i ako da zašto to radi.
